1108

lakse je kad se ispljune

08.12.2017.

"Opasan Covjek - pjesme Mehmeda Begica" Basheskia & Edward EQ

26.11.2017.

sjecanja

sjecam se vjezbi i prakse. cim bi otvorili oci, jos uvijek lezeci, nudili bi molitve zahvalnosti uciteljima sadasnjim, i proslim. onda bi majci zemlji ponudili zahvalu sto ce nas nositi tokom dana. nakon prvog koraka bi vec pali kao stapovi i nudili ponizna postovanja pred drvenim i metalnim idolima, toplim suzama kupali slike svetaca ovjencanih cvijecem i bicima nebeskim. za vrijeme jutarnjeg pranja smo u vodi nalazili bozanstva izvora zivota, i svakom hladnom kapljicom koza je razigrano plesala. pred odrazom lika u ogledalu smo stavljali glinu sa svetih mjesta i dvanaest puta vokalno odali postovanje svima prije, sad, i poslije nas, svemu sto jesmo i sto cemo uvijek biti. sa pjesmom i plesom bi se vratili pred idole i sirili ruke, u predaji, i otvorenosti da nam u grudi se useli milost. zatim bi usli u mir jos uvijek neodsanjanog jutra i umilnim glasom intimnostu srca spajali se u drazi koje prethode ljubavi. na svitanju bi slusali stihove iz svetih spisa i pred izlazak u svijet castili hranu koja je bila s ljubavlju pripremljena i ponudjena na oltaru. nema vremnskog ogranicenja na blazenstvo i dobrotu, samo postoje valovi koji se spontano i bezuzrocno desavaju u neogranivenosti uma koji stvara, rusi i opstaje. svjedok nikada ne umire. taj svjedok pise i cita ove redove. u njemu je gomila zelja i sjecanja jacih od sadasnjoati koja kreiraju nove dane, uspjehe i pobjede, bolove i patnje. sablonsko obnasanje objektivnog postojanja.

kada sam se probudio dvije hiljade i sedme u predvorju trpezarije, cijeli svijet, meditacija i molitve su postale objekat. izasle su iz zivota i postale sredstvo nadilazenja uma koji je jedini izvor bola ljudskih, i ponekih drugih vrsta, bica. um te vezuje, um te razvezuje, um odlazi kad se matrice do kraja odvrte.

18.05.2017.

nak(l)on - repriza

procitah kod lami na wordpressu post o nedovoljnom, pa iskopah ovo iz arhive od pre tacno mesec dana:

ne znam za sta bih umirao, a ni za sta, ni zasto zivim. sam. naoko. kao jaje koje se nije dokopalo kajgane. jer, nemoguce je biti sam. ono sto me prati je nemogucnost odrzavanja bliskih odnosa sa ljudima, zivotinjama, biljkama, stvarnoscu. ne znam da li sam usao u hard core samoobmanu pa mi vise ne smeta ovo samovanje.

nisam ocekivao da cu zivjeti duze od tridesete. naime, bilo je tu problema teskih, emotivnih, psihickih, fizickih. rapidno sam stario. sad kada je vrag odnio vjecnost i vrijeme postalo konstanta, mijenjam pogled na svijet. dajem mu sansu. bas da vidim sta ima na rasporedu dodgadjanja.

u svijetu se uziva jedino dok se sanja. kako god; hoces, otvorenih ili zatvorenih ociju. kada vidis fakte, tu nema trunke uzivancije. i pakao je ljepsi od ove utopije ljudskog postojanja. znate li uzvisenost ljudske misli? ili duse? ili srca toliko velikog da slama prsa? znate li da je to sve pickin dim?

iza zatvorenih vrata svi radimo iste stvari sa razlicitim bojama. u istom snu se krecemo. neki je malo bolji, neki losiji. i u tim nijansama se kriju famozne razlike: klasne, rasne, kulturoloske. to je kao klavir. ogranicen je samo brojem dirki na kojima mozes odsvirati neogranicen broj pjesama. klavir zvani san.

sad, jedno je biti praktican, a drugo pragmatican. iako su im postavke zajednicke, prvi je aktivan, dok potonji svira kurcu, oli ti miruje. lakse ja prakticaru dosegnuti nirvanu, odzivice snove, rasplesti cvorove sjecanja i poriva. pragmaticar je ubijen u startu. njegovo tijelo su vec pocele jesti bakterije i crvi. ali niko ne moze pobjeci od poriva, pa ni vrli filozof. pogledajte Krishnamurtija, haveru spengao zenu, a ostavio je u amanet makar jednu savrsenu lekciju.

sto se mucim? sto si muke ne skratim? da li ste razmisljali o samoubistvu? divna tema. samo joj treba dati sansu i ne srljati grlom u jagode ili omcu. dakle ovako. ko hoce da se ubije? ja. ko je ja? pojma nemam. tijelo sa svim svojim nedostacima i bolima nikada se ne zali. takvo je kakvo je, uvijek zakovano u sadasnjosti. aha! ja se zalim. ali koji ja ako mogu ovog zalopojca tako dobro osmotriti? pa on ne zna sta bi. jedan dan bi da se ubije, vec sljedece jutro trci livadama, grli drvece i strasi ljude entuzijazmom. takvih ja je koliko i vlasi trave na planeti, Zemlji (da ne bi bilo zabune jer zivimo u vremenima izrazene bukvalnosti). i sad vi meni recite kako da se ubijem kad pojma nemam ko sam ja. eto moje muke. zasto sam ispao iz matriksa jebem li mu majku? zasto sam operisan od poriva produzenja vrste, ili iluzije grandioznosti, da si umislim da sam neko, i nesto? doduse, da psihijatar ovo procita dala bi mi dijagnozu poremecaja licnosti koja je sto posto tacna. ali sta hoce? da se uzivim u ulogu pacijenta samo zbog toga sto se ona iskolovala da bi se sto bolje ustalila u personi psihica? ma dajte molim vas.

znate kad kazu "zivite kao da vam je ovaj dan poslednji". super! dernek jebote. nit bi otiso na posao, nit bi se libio izvrsiti kamaru atentata. ali hajde, probam malo. opustim se, razveselim. onda se pozdravim s rajom, kazem im kako su mi bili dobri cijeli zivot i zelim im sve najbolje. a oni ":o ?". gledaju me kao da sam Dzordz Bush kojem je bog reko da napadne Irak davne 2003.e.

mogo bih i o bogu, aiiii, sto teoretski sto iskustveno. ali necu. to je jedan drugi Dzordz odlicno objasnio, Dzordz Karlin. doduse, ne pljujem po vjernicima, ali me mnogo vise zabave od intelektualnih ateista. emotivni ateisti su mi mnogo drazi jer ne ponizavaju, samo ih boli taki za "cuda sa nebesa".

e susko 'arane, ako si doguro do'vde, da ti iskreno odgovorim na pitanje da li sam vidio Krishnu u Vrindavanu? Ne da sam ga vidio, nego smo skupa ljustili hladni pepsi i vukli krave za rep. zaista je istina da prica sve jezike svih zivih bica. istina je i da je vragolan, toliki da   one koji mu se svide izbavlja od vjere. znas sta im kaze: "sve si ti ovo umislio mali, i Mene, i Sebe, i hiljadu bijelosvjetskih mirodjija." skoci na svoje plave cardas nogice i otskakuce za gopijama pjevajuci "ti dam ti dam ti dam...".

12.12.2015.

Budin lakat

Kolko ne znas, a kolko znas? Vise ne znam, nego znam, o ljudima, o sebi.

04.11.2015.

mile post 332 i95 southbound

Izadjes iz sebe ulaskom u svijet samo da bi cijeli zivot proveo trazeci i pronalazeci se u objektiviziranom. I ponavljas akcije, zapravo sanjas iste snove, sve dok se objektivizirano neostvari u potpunosti, dok se ne osvijestis. A osvijestavamo se svakim pokretom u vremenu i prostoru. Svaka misao, emocija, slika, svaki objekat koji predje preko nas nam je putokaz ka bespocetnom. Svo svojatanje iskustva kao naseg vlastitog je samo gluma jer u snovima jedino mozemo da glumimo, mastamo, nadamo se, pokusavamo, radjamo se i umiremo. Duboko u sebi znas ko si; samo tockovi ovog pojavnog teretnjaka su u punoj brzini. Samsara. A ne zelim mnogo da se petljam u tudje scenarije i glumim direktora. Biti je tako jednostavno, lako, lijepo...

02.11.2015.

crtice

Tamo negdje u Micigenu, oko Ipsilantija, je mirisala hava na Sarajevsku jesen. Flora je sva podivljala u toj sjevernoj drzavi, inati se vjetrovima, hladnoci i industrijalizaciji. Stare zgradurine, oronula infrastruktura, sitno smece pobacano u grmlje i siblje koje ga je rujnim bojama zakamufliralo. U tim kratkim setnjama sam opet poceo pisati roman, neki ljubavni, sentimentalni, kao i u jesen 12e na Alipasinom. Ostace nerazradjen i u sintaksama mozga dok mi se ne smiluju nebeske deve da ih zaorem u bosanskim brdima. Ima l' przenih kestena?

21.10.2015.

kroz

Duboko u meni hiljade cvorova, nebrojeno jada i razocarenja. A na povrsini hladan kao spricer bez trunke osijecanja sem mrtvackog stanja. Ubio me svijet, svi oni ljudi za koje se vezah. Jos jedino sam mekan pred prostranstvom doline i valovima gorja koji presijeku tu unutrasnju vezu. Tu na vrhu slobodno zaplacem i sklupcam se u fetus. Tu me sve voli. Tu bi i da mrem, jer tu mi se zivi.

06.09.2015.

Ima l' koja prazna?

-da je napunim idejom. ^^

17.08.2015.

SNI (shortened)

Sjechivo je letjelo kroz zrak, mahnito ga paralo, udruzilo se s zrtvenim kricima. Koza se cijepala brzo i lagano, bas kao i zrak. Tek prvi slojevi zastitne masti i mutni sekreti pocheshe cichati pod udarima naostrenog metala. Kosti su ga zaustavljale i slale nazad u zrak zajedno sa komadicima mesa, sluzi i velikim kapima krvi. Mrznja je sasvim nestala pred bujicom bijesa i ljutnje. U kratkoj jednoj minuti sve je bilo gotovo. Bijela pamucna majica je bila flekava od krvi, naocale su se slomile i stakla rasula po tepihu. Momenat nagle, nasilno nacinjene, tisine je suspregnuo dah, rasporstreo mir kroz nervni sistem. A onda se otvorise venitili i teror me uznese od REM=a do sna kojeg sanjamo otvorenih ociju. Sjedio sam pet minuta na ivici kreveta dolazeci u objektivni svijet preispitujuci sebe da li sam zaista nekoga tako brutalno zaklao.

02.08.2015.

You're always better off

Just because You're simply the best!

20.07.2015.

bublafon / zaboravio sam im ime, mozda ateist rep?

Ovog vikenda je trava izrasla celih pet centi. Ne znam kako. Sunce je przilo ko ludo. Valjda je sve poludilo. Nebo se u duhu Ramazana okitilo mladim mjesecom. I cuo se samo smijeh. Vesela djeca, veseli ljudi, i razigrane domace zivotinje i kucni ljubimci. Lana Del Rej mi je na uho saputala neku slatku nostalgiju americke pop kulture iz vremena dok me je jos uvijek stari u mosnjama nosao. Veceras je nategnuta tropska kisa: hoce-nece. Klima uredjaj halapljivo guta freon. Preduge ljetne noci slatko odgadjaju proleterska jutra.

26.06.2015.

`iz arhive, ove godine

izgubio mi ego publiku. jedna po jedna glava mu otpadaju ali vratovi su zilavi I dovitljivi pa kao u gmizavaca trup nova glava nice. nista ne lice onim prvima koje su vec mrtve pale na boju prepoznavanja. jos samo sjecanja kao para iznad hladnih rijeka u jutrima pjevaju s pticama pjesme koje sve vise postaju mitovi, s vremenom epovi, o nekim danima boljim, jacim, ljepsim, zivljim... tog prvog dana proljeca feudalac je ugovorio sherifa bez konja, s autom, da izbace moga drugara iz kuce. dok sam se dovezao vlastitom kupe limuzinom iz predzadnje godine prosloga vijeka (a lakse bi bilo napisati 1999. godiste, ali tjeram sebe na sta? hajd ga znaj!) raja I ostali suznji su natovarili karavan I prebacili blago na drugi kraj sela. u zemunici su se hladili komsho, boginja kise, drug Mushtuluk, I na kaucu uspavani Rasprodani San. proljece je pocelo objavom na jutarnjem programu en bi sija.

06.04.2015.

jos uvijek mi znaci/SA

bar malo, bar kad me neko ili nesto podsjeti da znam sta sve masta, ljubavi, strasti, i mrznje ostvaruju.

njezni vremenski zhig.

27.03.2015.

nista

ama bas nista. A nije nihilisticko nista. Jednostavno nista bez mene, bez vas, bez potreba, zelja, strahova, entuzijazma. Bol covjeka odvede na cudesno putovanje. Moze izabrati jos bola trazeci srecu. Rumi ima jednu lipu pismu. Citav taj bakti kult je zapravo pun onog sto bi nam trebalo biti ocito jer nam je najblize ali dok god sebe lazes laz je dostupna. A bog voli, neizmjerno. Lagati samog sebe. Vidio sam ga prije neki dan, u Valentinu ljustio mrzlu pivu. Poceo je voziti kamion, kaze veca mu je plata I nikome nista dzaba vise ne radi. Pusti Zdravka Colica u svom velikom Volvu I 55 na sat lagano ljudskim sudbinama se shunja. Dostavo je kaze zivotinja za klanje, kurban bajrama. I jos mu uvijek nije jasno zasto simbolika postaje praksa. Nejse, boze moj, smijem mu se iskreno iz nadulog stomaka. Koji ti znas bit idiot. Jasmina mi juce preko telefona govori da se pokrila. Ne vjerujem, pa zasto I ti bona Jasna? A bilo mi zima Igi, dolazi nam jesen. Pokrijem se I ja dekom, a deka na svom blogu pise kako se pokrije Igorom.

27.03.2015.

pf

05.03.2015.

Basheskia & Edward EQ - 3/6 "Trube jeseni" (Savršen metak - Pjesme Mehmeda Begića)

Published on Mar 4, 2015 muzika: Basheskia & Edward EQ tekst: Mehmed Begić čita: Jelena Milušić snena gitara: Adnan Salihović foto: Korana Šegetalo Delić (http://cargocollective.com/hungryshadow) dostupno na: https://soundcloud.com/basheskia/36-t... Periskop Studio Hit produkcija OTVARAM VRATA SOBE I IZLAZIM U SVIJET Poslušaću tvoj savjet. Izlazim u svijet. Nije bitna moja nesigurnost, zaboravimo kukavičluk. Nema veze šta se dešava niti šta bi trebalo da se desi. Zapaliću cigaretu i spaliti sve tri želje. Prošetaću iluzije i nahraniti snove. Nek se bijela zastava vijori iznad svake klupe na kojoj potražim utočište. Svjedočiću protiv svakog ko vjeruje u apsolutnu i isključivu ljubav. Ismijaću slobodu u lice. Istopiću sve lance ovog svijeta. Naučiću da živim sa sobom ovakvim. Na proste faktore ću razbiti brak svakoga od nas. Spaliću poštanske sandučiće i zaboraviću svoje ime. I nije više važno na čijoj su strani zvijezde, niti u kojem pravcu vjetar puše. Tišina u koju sam zapao više mi ne daje odgovore i ti si u pravu kada kažeš da je vrijeme da otvorim vrata ove sobe i poklonim se ulicama. PJESMA KOJA NEMA GDJE OTIĆI Ponovo sam te sanjao i vidio tako jasno neobičnu odjeću i polu- muške molitve upućene borovima među kojima si stajala. Sjene su se stapale sa visinama, drvoredima, vodama i gubile u zamkama naših pogleda. Kako li sam te noći sebe zvao? Na kakvim sam oblacima plovio i sve to ostavio. Stigao sam do kraja tražeći anđela. Mnogo imena mi nije izmjenilo lice i još kuca ova grudva mesa u kojoj sam uspavao tvoje oči i riječi. Na šta si mislila dok si pisala o zauvijek i nikada. Ništa ne vrijedi kada trube jeseni sviraju povlačenje. Gdje si bila kada sam odlučio potražiti puteve do najbolje škole koja ima sve moje učitelje i Mudro Drvo u dvorištu. Na šta smo mislili… Ovo pišem ubjeđen da tako činim uslugu savjesti Novog svijeta. Pišem ti sretan što sam bio izmišljeno lice stvoreno na papiru, od tinte, i što si me željela najviše što možeš, sve one savršene dane. Do jedne noći kad se ništa više nije moglo podnijeti.

01.03.2015.

sheranje/ sharing is caring, ahahaha, hohoho :D

http://machineria.com/2015/index.php/blog/entry/jevandjelje-svetog-omera Jevandjelje Svetog Omera Kada je počelo zlo i ko ga je počeo? Ko nam je genetskom poštom instrukcije poslao? Predak nas je jeb’o, al pretke još volimo, još baštinu cijenimo, još ludilo slavimo. Neko u spirali kukolj je posijao, krvne njive rodile, crno žito naraslo. i crnog žita pogačom još uvijek djecu hranimo a djeca dijecu svoju, u vijeke vijekova s aminom. Isti reptili se slave, iste pjesme pjevamo, kako su ovo i ono, zato ovo i ono smo! Ludilo po receptu s koljena na koljeno, kontra-evolucija il’ samo veslamo uzvodno? Sisa ludila kog doji, taj ko dijete je poludio! Iz lude knjige ko uči, taj je ludilo primjenio! Koga lud je jeb’o, taj je ludilom zatrudnio! Ko je s ludim leg’o, taj se lud probudio! Koliki je globalni prosjek retardacije? Da l’ varira ludilo od nacije do nacije? Da l’ da manje ludima saljemo donacije, il’ oružane sile i protiv razuma racije? Možda je ljubav razlog, možda ludilo volimo? Možda porez na razum? Zato se ludi pravimo! Možda ludi samo opstaju? Dole sa Darwinom! Koliko tek lud je ON kad nas je po sebi pravio! Budućnost je mišić što nije bio treniran. Još samo jačaju koljena kroz dnevne vježbe ispred ikona. Svaka promjena skripte - suluda misija! Naučna fantastika ko “Biban” i “Kurlija”! Šalim se, ja sam lud. K’o meteor sam izgorio. Vidim izlete na Sirius teletransportacijom. Oče, grešne misli imam, svi putujemo svemirom - U ime oca, sina i svetog duha sa sjekirom! 23.02.2015.20:58:00


Stariji postovi

<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


neti neti
rijeci su pompezno lose. one su samo putkoazi, ili prema centru ili da nas sto vise odalje od sebe samih. od rijeci sam imao samo tanak povrsni sloj filma koji je bio nestvaran sacinjen od misli. sada kada je tako kako jeste ostaju lijepa sjecanja, najljepsa sjecanja koja ce da bude duboko zakopane tuge neostvarenih zelja i nadanja. sada se da se dozove, jos samo malo hrabrosti...

Favoriti,

beautiful Happy Rhodes
[machina]






Dobar je Njujork Siti, al' ima jednu manu: nije Sarajevo.

BROJAČ POSJETA
18002

Powered by Blogger.ba