sharing is caring
Virusi
ne postojim u vremenu i prostoru vec vizijama svojim. nit sam bio provodadzija roditeljima da se spoje i ovo tijelo stvore. na kojem casu odgoja i vaspitanja postah ova prica, bujica misli i osjecanja? i da je nesto lijepo na klackalici s druge strane rugoba se nogama odupire o cvrsto tlo samo da bi trenutni…
“Opasan Covjek – pjesme Mehmeda Begica” Basheskia & Edward EQ youtube playlist
sjecam se vjezbi i prakse. cim bi otvorili oci, jos uvijek lezeci, nudili bi molitve zahvalnosti uciteljima sadasnjim, i proslim. onda bi majci zemlji ponudili zahvalu sto ce nas nositi tokom dana. nakon prvog koraka bi vec pali kao stapovi i nudili ponizna postovanja pred drvenim i metalnim idolima, toplim suzama kupali slike svetaca ovjencanih…
okovi zelja. ne postoji tjelesna potreba. to je fantom. zedj, glad, prokreacija, pishanje i sranje, sve je to nastalo od zelje da se bude nesto drugo od onoga sto jesmo. a kakve su to samo muke, kada imas zelju koja se ne ispunjava. dobro je to Bg. Gita opisala, tu putanju svraba, frustracije, ljutnje i…
procitah kod lami na wordpressu post o nedovoljnom, pa iskopah ovo iz arhive od pre tacno mesec dana: ne znam za sta bih umirao, a ni za sta, ni zasto zivim. sam. naoko. kao jaje koje se nije dokopalo kajgane. jer, nemoguce je biti sam. ono sto me prati je nemogucnost odrzavanja bliskih odnosa sa…
Kolko ne znas, a kolko znas? Vise ne znam, nego znam, o ljudima, o sebi.
Izadjes iz sebe ulaskom u svijet samo da bi cijeli zivot proveo trazeci i pronalazeci se u objektiviziranom. I ponavljas akcije, zapravo sanjas iste snove, sve dok se objektivizirano neostvari u potpunosti, dok se ne osvijestis. A osvijestavamo se svakim pokretom u vremenu i prostoru. Svaka misao, emocija, slika, svaki objekat koji predje preko nas…
Tamo negdje u Micigenu, oko Ipsilantija, je mirisala hava na Sarajevsku jesen. Flora je sva podivljala u toj sjevernoj drzavi, inati se vjetrovima, hladnoci i industrijalizaciji. Stare zgradurine, oronula infrastruktura, sitno smece pobacano u grmlje i siblje koje ga je rujnim bojama zakamufliralo. U tim kratkim setnjama sam opet poceo pisati roman, neki ljubavni, sentimentalni,…
Duboko u meni hiljade cvorova, nebrojeno jada i razocarenja. A na povrsini hladan kao spricer bez trunke osijecanja sem mrtvackog stanja. Ubio me svijet, svi oni ljudi za koje se vezah. Jos jedino sam mekan pred prostranstvom doline i valovima gorja koji presijeku tu unutrasnju vezu. Tu na vrhu slobodno zaplacem i sklupcam se u…